POVIJEST DRUŽBE
Družbu sestara Služavki Malog Isusa osnovao je prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji Josip Stadler, 24. listopada 1890. u Sarajevu.
Želeći riješiti tešku situaciju velikog broja siromaha sarajevski nadbiskup Josip Stadler je u kolovozu 1890. kupio kuću u ulici Mjedenici da bi tu ubuduće zbrinjavao siromašne osobe i djecu. Ta trošna kučica postala je prva nadbiskupska ubožnica. Kuća je uređena i na blagdan sv. Rafaela, 24. listopada 1890. otvorena uz prihvaćanje nekoliko ženskih osoba, te se taj dan se smatra utemeljenjem Družbe. Brigu za siromašne nadbiskup Stadler je povjerio skupini od 6 djevojaka, koje su postale prve članice Družbe SMI nakon što su 1893.godine položile prve redovničke zavjete. Sam Nadbiskup napisao je prva pravila naslovivši ih Pravila za Služavke siromaha ili Malog Isusa. Osam godina kasnije napravio je novu kuću za siromašne i nazvao ju „Betlehem“, u nju su se preselile sestre i djeca iz prve ubožnice u ulici Mjedenici. Ta kuća postala je i Kuća matica Družbe. Samo godinu kasnije kupio je još jednu kuću u koju su se smjestile starije osobe i dječaci i nazvao ju „Egipat“.
Svrha Družbe sestara Služavki Malog Isusa je „sudjelovati u životu Crkve brinući se za nejaku Isusovu braću: bolesne, siromašne, napuštenu djecu i stare osobe.“
Družba sestara Služavki Malog Isusa se ubrzo proširila i izvan granica Bosne: u Perast, Vrgorac, Split, Metković, Trogir, Omiš, Zagreb, i u druga mjesta u Hrvatskoj, a 1956. se širi izvan Domovine: u Belgiju, Njemačku, Italiju, Francusku, Austriju, Kanadu, Afriku. Družba ima tri Provincije: sarajevsku, zagrebačku i splitsku, a glavno sjedište je u Zagrebu. Sestre Služavke Malog Isusa sudjeluju u životu Crkve brigom za Isusovu najmanju braću i sestre: nejaku siročad, napuštenu djecu, osobe s poteškoćama u razvoju, starije i bolesne osobe koje nemaju opskrbe, djecu u dječjim vrtićima, suradnjom u pastoralnom radu na župama. Od početka Družbe sestre se brinu za odgoj siromašne djece u ubožnicama, poučavaju u osnovnim školama, odgajaju djecu u dječjim vrtićima, u Bosni i od 1905. i izvan Bosne. Sestre rade s djecom u dječjem vrtiću već 1907. u Vrgorcu, 1910. u Splitu, 1912. u Metkoviću, 1917. u Omišu, 1917. u Zagrebu, zatim u Vinkovcima i drugim mjestima.
Provincija sv. Josipa u Splitu sestara Služavki Malog Isusa, 16. travnja 1999. godine donijela je odluku o osnivanju Dječjeg vrtića Mali Isus, koji od 2005. ima sjedište u Kaštel Kambelovcu, i podružnicu dječjeg vrtića pri samostanu sv. Obitelji u Metkoviću. Sestre Služavke Malog Isusa nastoje molitvom, duhovnim životom i evanđeoskim služenjem biti ljubav u mjestima gdje žive i djeluju.
Sam Stadler je izrazio načelo svoga života u rečenici: Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko.
Kad je Bog htio pokazati svijetu da ga neizmjerno ljubi, onda nije našao ništa tako nježno kao maleno djetešce. I tako je Bog ljubio ovaj svijet da je za njega svoga Sina dao, a Sin je tu ljubav pokazao time što je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa, postavši djetešce od Blažene Djevice Marije. Kao Služavkama Maloga Isusa pristoji se da upravo gorite od ljubavi prema njemu.
Sluga Božji Josip Stadler
Imajte pred očima, kad za djecu i oko djece radite, da presveti Mali Isus u toj djeci plače, zimu i žegu trpi, bolesti i sve ostale nevolje podnosi, pa ćete uvijek svoje dužnosti veselo i zdušno obavljati, i vaša će misao uvijek biti kod Presvetog maloga Isusa u betlehemskoj štalici.
Sluga Božji Josip Stadler
O UTEMELJITELJU
Sluga Božji Josip Stadler rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu. Kao svećenik zagrebačke nadbiskupije bio je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Imenovan je prvim vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom 1881. godine. Apostolskim žarom razvija u Bosni živu djelatnost na vjerskom, prosvjetnom, kulturnom, nacionalnom i karitativnom planu. Kao vrhbosanski nadbiskup uspio je sagraditi Dječačko sjemenište u Travniku, u Sarajevu katedralu, kaptol, Bogoslovno sjemenište s crkvom sv. Ćirila i Metoda, te nekoliko crkava i nadbiskupskih ubožnica po nadbiskupiji. Sve to bez gotovih materijalnih sredstava, s velikim pouzdanjem u Boga, nesebičnim trudom i poniznom vjerom moleći dobrotvore za pomoć. Bio je čovjek vjere, pouzdanja u Božju providnost, otac sirotinje. Njegovo je životno geslo: “Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko!” Umro je 8. prosinca 1918., i pokopan u sarajevskoj katedrali.
